Prosječna i medijalna plaća u Hrvatskoj
Često u vijestima čujemo kako "prosječna plaća raste", ali kad pogledamo svoj tekući račun, osjećamo se kao da živimo u nekoj drugoj državi. Zašto je to tako? Glavni razlog leži u razlici između dva pojma: Prosječne i Medijalne plaće. Oba objavljuje Državni zavod za statistiku (DZS), ali pričaju potpuno različite priče o standardu u Hrvatskoj.
1. Prosječna (Aritmetička) plaća: Lažna slika?
Prosječna plaća dobiva se jednostavnim zbrajanjem svih isplaćenih plaća u državi u tom mjesecu i dijeljenjem s brojem svih zaposlenih ljudi.
Problem? Zbog utjecaja ekstremno visokih menadžerskih plaća (tzv. "outliera"), ovaj pokazatelj često je nerealan te znatno viši nego što zarađuje većina radnika. Prema službenim podacima DZS-a, oko 60 do 70 posto radnika prima plaću koja je niža od službene "Prosječne plaće".
2. Medijalna plaća: Stvarna slika
Medijan predstavlja najtočniji pokazatelj stvarnosti i uvijek je osjetno niži od prosjeka.
Zamislimo da sve radnike u Hrvatskoj posložimo u red od onoga s najnižom do onoga s najvišom plaćom. Medijalna plaća je točno ona plaća koju prima radnik u samoj sredini tog reda. To znači da točno pola (50%) zaposlenika u državi ima manju plaću od Medijana, a točno druga polovica (50%) zaposlenika prima veću plaću od njega.
Zašto prosjek laže (Primjer tvrtke od 7 ljudi):
Pogledajmo primjer male tvrtke gdje 6 radnika radi za 1.000 € neto, a vlasnik/direktor isplaćuje sebi 7.000 €. Matematički prosjek njihove tvrtke ispada visokih 1.857 €, iako gotovo nitko tamo ne zarađuje toliko. S druge strane, Medijan hvata srednjeg čovjeka i pokazuje točnih 1.000 €, što puno bolje opisuje kako se živi radeći u toj firmi.
Zašto država onda stalno koristi "Prosjek"?
Iako prosjek ne prikazuje savršeno osobni standard građana, on nije samo medijski podatak za hvalisanje. Prosječna bruto plaća se redovno svake godine usvaja posebnom uredbom (Naredba o iznosima osnovica) i ona služi kao <strong>ključna ZAKONSKA osnovica</strong> iz koje se onda obračunavaju razni benefiti, limiti, kazne i davanja poduzetnika.
Na primjer, na temelju tog "velikog" broja prosječne državne plaće fiksiraju se (odnosno poskupljuju):
- Paušalni doprinosi koje plaćaju osnivači obrta i paušalisti.
- Plaće direktora: Direktor u d.o.o. po zakonu ne može sam sebi isplaćivati onaj minimalac koji smije dati radniku. Minimalna plaća ("osnovica") direktora ovisi o tzv. koeficijentu koji se primjenjuje isključivo na prosječnu plaću - što prosjek više raste, direktor mora državi uplatiti više poreza.
- Maksimalni iznosi davanja: Limit iznosa iznad kojeg se više ne plaća mirovinsko zavisit će također o prosjeku (posebno za vrhunske menadžere).